Otvaram Basecampovu stranicu sa cenama. Cena stoji tu, bez prolaza kroz formular i bez rečenice koja obećava da će se sve objasniti tek kad zakažemo razgovor. Ne znam još da li mi njihov proizvod odgovara. Ali znam na čemu sam. To je mala razlika na ekranu, a velika razlika u razgovoru koji tek treba da počne.
Nasuprot tome stoji poznati obrazac agencijske stranice: nema nijednog broja, samo dugme „Zatražite ponudu“. Takva ponuda može biti sasvim opravdana. Izrada sajta za firmu nije polica sa istim proizvodom za svakoga. Ali potpuna tišina o tome kako cena nastaje ima svoj efekat: čovek prvo mora da pristane na prodajni korak, pa tek onda sazna da li uopšte razgovara u svom budžetskom svetu.
Zato pitanje „kolika je cena sajta?“ zaslužuje pošteniji odgovor od cifre izvučene napamet. Cena sajta nije jedna stvar. Ona je zbir odluka: šta sajt treba da uradi, koliko toga treba da objasni, ko priprema materijal, šta mora da radi iza kulisa i ko će biti tu kada se sajt objavi pa se pojavi prvi stvarni problem.
Prva odluka je obim. Sajt sa nekoliko jasnih stranica i sajt koji mora da vodi kroz više usluga, lokacija, publika i odluka nisu isti posao, čak ni kada oba na kraju imaju lep početni ekran. Stranice nisu samo stavke u meniju. Svaka traži strukturu, poruku, proveru i odnos prema ostalima. Zato je korisno prvo razjasniti šta sajt mora da kaže i kome, a ne samo koliko sekcija treba da se nacrta. Taj posao razlaže i tekst o sajtu za firmu: dobar sajt nije zbir blokova nego put kojim posetilac može da dođe do odluke.
Zatim dolazi razlika između templejta i rada po meri. Gotov templejt nije prevara; ponekad je razuman način da se brzo dobije uredan, jednostavan sajt. Problem nastaje kada se pod istom rečju „izrada“ kriju dva sasvim različita posla. Kod templejta se postojeća struktura prilagođava sadržaju firme. Kod rada po meri prvo se rešava šta struktura uopšte treba da bude, kako se korisnik kreće, kako će se ponuda razlikovati od drugih i kako će dizajn podržati baš tu priču. Jedno nije moralno bolje od drugog. Ali nisu ista cena, niti bi trebalo da izgledaju kao ista ponuda.
Funkcije zatim menjaju teren. Kontakt forma nije isto što i sistem koji prima upite, dodeljuje ih ljudima i vezuje za postojeći CRM, sistem za praćenje odnosa s klijentima. Katalog nije isto što i prodavnica sa plaćanjem, zalihama, dostavom i računima. Višejezičnost, rezervacije, korisnički nalozi, povezivanje sa spoljnim servisima i posebne administrativne uloge nisu ukrasi koji se dodaju na kraju. Svaka od tih stvari otvara nova pitanja: šta se dešava kada podatak ne stigne, ko ga proverava, gde se čuva, kako se nešto menja. Cena raste zato što raste odgovornost sistema, ne zato što je reč „integracija“ zvučala ozbiljno.
Tu je i sadržaj, često najtiši deo ponude. Fotografije, tekstovi, opisi usluga, reference, prevodi i odluke ko šta odobrava dolaze pre objave, ali retko stanu u jednu kratku stavku. Ako sadržaj nije spreman, neko ga mora prikupiti, urediti ili čekati. Ako se posle svake nove verzije otvori novo pitanje o osnovnoj poruci, revizije se ne završavaju zato što nije određen trenutak kada se odlučuje. Nije pošteno to sakriti pod „sitne izmene“. Još je manje pošteno obećati neograničene izmene kao da vreme nema cenu.
Posle objave ostaju troškovi koji nisu baš uzbudljivi, ali su stvarni: domen, hosting, licence za alat kada su potrebne, bezbednosna ažuriranja, rezervne kopije, pomoć kada obrazac prestane da šalje poruke ili kada neko poželi novu stranicu. Ne mora sve to da bude u istoj mesečnoj stavci. Mora, međutim, da bude imenovano. Sajt bez dogovora o održavanju liči na predaju ključeva od prostora bez rečenice ko popravlja bravu kada prvi put zapne.
Javno dostupni rasponi za Srbiju ne rešavaju ovaj problem. Agencije objavljuju sopstvene cenovnike i procene, ali bez zajedničke metodologije; isti naziv projekta zato može da pokrije neuporedive stvari. Strani vodiči nude još više brojeva, samo za drugo tržište, drugu strukturu troškova i često drugi obim posla. Broj može da deluje kao sidro: prva cena koju vidimo lako postane merilo za sve što sledi. Ako nije objašnjena, takvo sidro nije orijentir nego mamac.
To ne znači da svaka cena „na upit“ skriva lošu nameru. Precizan iznos pre razgovora o obimu može naterati firmu da ga naduva za svaki slučaj ili da obeća nešto što će kasnije morati da doplati. Legitiman predračun traži otkrivanje posla. Ali između unapred zaključanog cenovnika i prazne stranice postoji pošten prostor: objasniti šta utiče na cenu, postaviti pitanja koja će je odrediti i jasno reći šta je uključeno, a šta ostaje van ponude.
Kada gledate ponudu za izradu sajta za firmu, ne tražite samo najniži broj. Tražite trag odluka. Da li je jasno šta se pravi, šta se prilagođava, ko priprema sadržaj, koliko se krugova revizije očekuje i šta ostaje posle lansiranja? Primeri najboljih sajtova za firme pokazuju da jasnoća na ekranu nije slučajna; ista vrsta jasnoće treba da postoji i pre nego što se ugovor potpiše. A kada cena pokušava da utiče na odluku, vredi razumeti i psihologiju konverzije: uklanjanje nejasnoće nije isto što i guranje čoveka prema dugmetu.
Poštena cena ne obećava da će biti niska. Ona ostavlja dovoljno svetla da se vidi za šta se plaća.